Partija je i Pegula

IN MEMORIAM MLADEN BARBARIĆ (PEGULA) 1953.-2026.

negdi davno kada je misto naše velo mirisalo na jubav, judskost, i prijateljstvo za cili život, tri su momka skovala plan da osvoje cili svit, i da fužbal dovedu u Split. Ferata, Tonči i Pegula, vječni splićani i logično vječni študenti, splitska su dica koju niko nije moga bolje prižentat nešto što su to učinili Vučković, Štrljić i Barbarić.  Svaki moment ovog smojinsko marušićevskog remek djela nad remek djelima bio bi nezamisliv bez ove trojice praških pajdaša, žrnovsko poljičkih momaka, i gigantskih glumaca. Još jedan list otrgnija se s grane tog velomišćanskog stabla, te naše murve sa starega placa, što čuva uspomene u svojoj kori, nepobjediva ka klub hajdučki, nepobitna u našoj bitnosti.

Pegula je naočigled pravi izdanak splitske sudbine, slatko slana jubav u srcu sritno nesritnog čovika, melankolija veselja, i zanos u surovoj stvarnosti vječno zaključan u najljepšem osmjehu Violete, ljubavnog zanosa koji je skončao u najvećoj tuzi, tosksičnoj i bolnoj u svoj svojoj ljepoti.

Barbatrić je nosio breme slave, ljepote i emocije teško kao ogromni naramak sudbine što mu je namijenila sve karte za sreću i raspored koji je čini nedostižnom. Živio je za teatar više nego i jedan film, i to ne bilo koji nego splitski teatar. Nije se dera, vika , i priča beskonačno o svojim nedosanjanim snovima , nego je čeka, viran sebi, svojoj sudbi, i teatru koji ga u svon vlastiton ludilu nije vidija dovoljno dobro, i dovoljno svjesno.

Čovik koji je čeka na mizansceni koju treba zamijenit scena života, završija je rolu  života kojeg je obilježila rola čitavog života: bija je i osta  pegula sviju nas, sjećanje na dane sriće, kada smo se negdi na Marjanu igrali s ekipon i kad je cili Split bija ka rascvala grana o naših slutnji i beskrajnih želja.

Pegula pazi na korak, kad počnu taktovi nebeskog Tanga: Zdravka već dugo čeka da ponovno zaplešete melodiju staru sa škripavog gramofona, i da odjekuje cila pjaca o lipih nota. Usnio je naš grad, pjaca već dugo dugo spava bez života i šušura, otišla je Zdravka ka u filmu tako i za života prva, a pegula je ugasija svitlo tadnji, za konačni adio.

Neka ti je vječna slava Mladene Barbariću.